Vina cetinskog kraja

Prostor Dalmacije oduvijek je živio s vinom, za vino i od vina. Preko dvije tisuće godina čovjek ovog kraja nalijeva lozu znojem i trudom, a ona mu vraća životom.

Često se zbog toga kaže da vino teče žilama dalmatinskog težaka. Loza, iz koje se rađa vino, prestala je  odavno u Dalmaciji biti samo poljodjelski proizvod. Od pamtivijeka vino se ovdje tretira kao „dar neba, suza matere zemlje i izvor života”.

Vinovu lozu su u Dalmaciji počeli uzgajati grčki doseljenici, Rimljani i ilirska plemena Delmati još prije Kristova rođenja. Jedan od dokaza vinogradarstva i vinarstva u Dalmaciji, a posebno u cetinskom kraju, svjedoče nalazi ostataka vinove loze zajedno s kalupom za lijevanje brončanih predmeta i glinenih kipova na arheološkim nalazištima iz brončanog doba ilirskih sojeničkih nastamba u okolici Zadra i Sinja (Otok).

Dolaskom Rimljana  na prostore Dalmacije i pokoravanjem ilirskih Delmata sredinom prvog stoljeća, Rimljani osnivaju svoje utvrde i podižu nova naselja. U cetinskom kraju, na prostoru Garduna i Čitluka, nastanjuje se VII legija.

Rimljani su već otprije poznavali vinovu lozu i bili vrlo uspješni u njezinom uzgoju jer su posebnu važnost davali poljodjelskoj proizvodnji držeći je temeljem svoje moći.

Širenju vinogradarstva posebno su pridonijeli rimski vojnici koji su na svojim pohodima širili naviku pijenja vina i prenosili sadnice vinove loze. Tako se vinarstvo za vladavine Rimljana proširilo na cijelo područje Dalmacije.

Glavna vinogradarska, pa tako i vinska područja cetinskog kraja, nalaze se na pripoljskim obroncima s lijeve i desne strane polja, u mjestima Radošić, Lučane, Suhač, Hrvace, Garjak, Gala, Potravlje, Čaporice…

Na cijelom području u starim vinogradima prevladavale su uglavnom crne sorte  kao npr. ninčuša, glavinka, plavina, babić, dok su bijele sorte bile vrlo malo zastupljene: maraština, debit, vugava, domaća bijela, a našlo se i nešto malo crljenka.

Osnovna karakteristika tradicionalne prerade grožđa u vino očitovala se u tome da su se miješale crne i bijele sorte grožđa. Rezultat takvog načina prerade spomenutog sortimenta u specifičnim proizvodno-klimatskim uvjetima bilo je vino  svijetlo crvene boje, umjereno trpko i za dalmatinska vina s visokim sadržajem kiselina.

Takva vina su svježa i vrlo pitka, a poznata su pod nazivom hrvaština (rvašćina, hrvašćina). Po svojoj svježini, sadržaju tanina i boji ova vina predstavljaju prijelaz između teških dalmatinskih i laganih kontinentalnih vina.

Takvo vino nije moglo proći nezapaženo pa je na gospodarskoj izložbi u Beču 1890. godine veliki broj vina iz Dalmacije bio najveće iznenađenje, a godinu dana poslije, u Zagrebu, na istom sajmu uz ostala dalmatinska vina posebno se isticala hrvaština iz cetinskog kraja.

Tako je vino u Cetinskoj krajini od davnina ušlo u biće dalmatinskog čovjeka te  ga kao važan kršćanski simbol pratilo na usponima i padovima, pobjedama i porazima, životu i smrti.

Obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo „Mažurin“ njeguje stoljetnu, obiteljsku i tisućljetnu tradiciju  vinarstva i vinogradarstva cetinskog kraja.

Revitalizacijom  starih obiteljskih nasada još iz sredine prošlog stoljeća držimo onu nit izvornosti i autentičnosti starih izvornih sorti ovog kraja koje su poslužile kao osnova za naše vino, ali i kao odličan izbor novih cijepova za podizanje  naših novih nasada.

Grožđe iz takvih vinograda daje onu staru izvornu sinjsku hrvaštinu kojaje nezaobilazna karika u lancu bogate gastro-enološke ponude ovog kraja.

Mladen Mažurin