Povijesne zanimljivosti iz gastronomije

SLADOLED PANA OBITELJI TREK

Dobro tući 8 žumanjaca i 30 dag šećera u prahu da postanu pjenasto bijeli. Uskuhati litru mlijeka, dodati stučenu smjesu i neprestano miješati na laganoj vatri dok pjena ne isčezne. Ohladiti 5 dag poprženih badema i dva gorka badema, usitniti u prah i staviti u ohlađenu smjesu.

Izlije se u kalupe za led i stavi u hladnjak.

Sladoled Pana obitelji Trek spominje se i u izvještaju o putovanju saksonskog kralja Friedricha Augusta II., koji je u Sinju boravio 1838. Autor zabilježava kako je Sinj jedno od najstarijih mjesta u Dalmaciji i "prebivaoci uživaju kojekakvu privlačnost života, tako da u privatnih kuća gdje stanuju nađosmo veliku čistoću i gostoljubivost srdačnu sa mnogi izvrsnim jelima. Ovo bi zabilježeno 7. lipnja 1839. godine."
Među ostalim je zapisano da je objed serivran u kolibi od cvijeća te da je bilo "svakakvih rashlada i što je čudno, sladoleda tako ukusnog i dobrog da ga se kavana Tomaso u Trstu ne bi postidjela".

Obitelj Trek u Sinj je doselila poslije bitke kod Matapana 1407. godine, a porijeklom su iz Švicarske, kanton Ticino. U Sinju su poznati kao vrsni ugostitelji i slastičari. Kavana gosp. Šime Treka nalazila se na sinjskoj Pijaci i radila je punih 88 godina, sve do 1934. Tradicionalno bi slavodobitnik Alke sa svojim gostima, uzvanicima i alkarima priredio tzv. infrešak ili osvježenje, na stolitre limunade, neizostavne Pane i baškotina od bajama.

Izvori:
- Sinjska kuharica, Ante Hrste
- Zlatna knjiga o vinu, dipl. ing. Ivan Sokolić

Povijesne zanimljivosti...

Vjerojatno najstarije dragocjene podatke o prehrani i prehrambenim navikama stanovnika Sinja i Cetinske krajine donosi nam sinjski prosvjetitelj Ivan Lovrić (Osservazioni sopra diversi pezzi del Viaggio in Dalmazia del signor abate Alberto Fortis, 1776. ) i talijanski putopisac i prirodoslovac opat Alberto Fortis (Viaggio in Dalmazia, 1774.).

U njihovo doba kod seljaka je prevladavala siromašna hrana, većinom mliječna. Najviše su se isticali kajmak i sir iz mišine. Puru, a još više proso, obilno se začinjavalo maslom, a u posnim danima čak i medom, vodom i tučenim lukom s tek malo ulja. Glavno jelo zimi bio je kiseli kupus uz koštradinu, a praznicima pečeno meso uz obilje različitog povrća. Početkom 19. stoljeća počeo se uzgajati krumpir koji je značajno obogatio jelovnike tog vremena.

Posebno se spominje gostoljubivost stanovnika ovog kraja, bez obzira bili oni bogatijeg ili siromašnijeg imovinskog stanja. I Fortis i Lovrić navode: "Ako vam bogataš spremi pečeno janje ili brava, siromah vam spremi purana, kokoši, mlijeko, saće meda ili tome slično." Tu se još navodi i druga perad, bravi škopci, divljač, sir, kiselo mlijeko, raženi kruh, prisne ukrašene pogače i dr.

Jakov Čudina (Giacomo Chudina), javni bilježnik iz Splita, u knjizi Sign e il suo distretto (Split, 1893.) ovako opisuje život u Sinju: "U ovoj simpatičnoj varoši živi se dobro i veselo, jede se meso, odlično juneće, ukusna teletina, pilići, kokoši, purani, pilići iz Indije, golubovi, najbolja divljač, jarebice šljuke, prepelice, ševe i razne vrste riba iz rijeke, rakovi, žabe, drozdovi i zečevi; voća razne vrste: jabuke, nešpule, šljive, jagode, kajsije i pije se prije svega najbolja hrvaština. Treba dodati kao najbolje jelo, KAPORALE, na slavenskom arambaši."

Bogati sinjski posjednik Stjepan Opara - Pipe svake je godine na svoj imendan, sv. Stjepana, priređivao veliku gozbu. U svome đardinu redovito je pozivao sinjsku Gradsku glazbu koja je uveličavala slavlje i uveseljavala uzvanike. Nudio se pršut, sir, arambaši sa sudžucima i koštradinom, rafioli, baškotini sa bajamima, torte, naranče, suhe smokve, uz obavezna pića poput rakije, maraskina, ružalina, domaće limunade i domaćeg vina.

Sinjski alkar i alajčauš Jozo Boko, peterostruki slavodobitnik Alke, častio je prijatelje u svojoj kući, a za ostale građane bi ispred kuće iznio otakač od 50 litara vina, koji je na dan pobjede morao biti stalno pun kako bi svi građani sudjelovali u njegovu slavlju.

Početkom Prvog svjetskog rata u Sinju je živjelo preko 3000 stanovnika i predstavljao je važno trgovačko, prometno i ugostiteljsko središte Dalmacije. U Sinju je u to razdoblje djelovala i Domaćinska škola koju je vodila Dika Marjanović-Radica. Svoje nenadmašne kulinarske sposobnosti i tajne prenijela je generacijama sinjskih domaćica, ali i budućem ugostiteljskom kadru